Shkruan: Alban Ukaj
(Dedikim ndaj Bekim Lumit)

Kada sam prvi put pročitao trilogiju Spašeni, Stolica i Nigdje nikog nemam, imao sam osjećaj da su napisane tu negdje iza ugla sobe u kojoj čitam drame. Uronio sam u fiktivni svijet E. Bonda, koji daje realnom svijetu smisao. Ljudska stvarnost je fikcija, i tako je stvarnost posljedica psihoze likova u njegovim dramama. Likovi Edwarda Bonda su oštri u jeziku. Njihove riječi su kao sjekira. Iako često inspirisan Joneskom, Bondov apsurd ima drugu dimenziju, onu tragičnu koja potiče iz grčke tragedije. U grčkoj tragediji su se likovi sukobljavali sa bogovima a kod Bonda bog je vlast. Postojale su dvije velike krize čovječanstva u historiji. One su prethodile nastanku dvije drame: grčkoj tragediji i onoj elizabetanskoj. Bondove drame kao i drame savremenih engleskih pisaca pripadaju trećoj krizi, ovoj koju mi živimo. U našoj krizi Antigona se ne bi ubila već bi glasala za stranku koja bi bila opozicija Kreontu. Edip ne bi oslijepio sebe nego bi bio smješten na psihijatriju. Voltaire je rekao da ako nema boga bilo bi neophodno da ga izumimo. Ali ako ljudski rod ne bi postojao, ne bi ga mogli izumiti. On već postoji i okrenuo se protiv sebe. U grčkoj tragediji ljudi su se žrtvovali bogovima. Mi ne prinosimo žrtvu bogovima ali pravimo hramove za bogove zbog kojih su žrtve požrtvovane. Mi ubijamo u njihovo ime. Zločine opravdavamoriječima “jer je bog tako htio”, prelijepo, zar ne?

U distopijskom svijetu u kome žive bračni par Sara i James nema pobune. Zabranjena su sjećanja. Pojava Grita kao stranca koji se predstavlja kao Sarin brat unosi nemir. Jesu li Sara i Grit u srodstvu? Bond kaže: “Ne znam, zato što to nije bitno. Jednom kad se to pitanje postavi predstava mora ići iznad tog odnosa”.

Na kraju komada Sara ne počini samoubistvo da bi pobjegla iz realnosti, već da bi lišila vlast od mogućnosti i satisfakcije da joj oni oduzmu život. To je jedini bunt u tom svijetu. Sara se vraća sebi. Često pomislim kako u snimcima pogubljenja Srebreničana od strane Škorpiona nema opiranja, ne traži se milost, nema plakanja. Imamo osjećaj da su ti ljudi preselili prije egzekucije. Egzekucija postane samo fizički čin. Sačuvalo se dostojanstvo.

U nepravednom društvu pravda postane osveta. A šta je pravda? Šta je namjera pravde? Namjera pravde je da dokaže su krivci krivi, a nevini slobodni. Jednostavno zar ne? Samo što nije tako jednostavno. Svako ima svoju istinu i nećemo da se bavimo prošlošću. Još uvijek je oko nas toliko razrušenih kuća prošlosti, a bolna je činjenica da sve razrušene kuće izgledaju isto.